Zov djetinjstva sve je tiši
Vidjela sam bezbrižno dijete s plišanim medvjedićem
u ruci. Sjetih se svojih lijepih lutaka šarenih od čipaka. Čudno je
da ne čujem zov i ne primjećujem da još postoje na svojim starim
mjestima staklenih očiju i ukočena osmijeha neprolaznog u
prolaznosti u neminovnoj želji za igrom. Umrli su dani djetinjstva
a ja govorim neka su i ne plačem
samo duša plače tiho i steže se do boli jer smo prebrzo odrasli.
Živjeti
život za jednu starost i smirenje u konačnom blaženstvu iza svega
što je iza i ostati u tom cilju prema kojem smo živjeli da bi našli
ljepotu postojanja ljubavi.
Iz žica dolaze zvuci i teku legende iz srca i duše guslara gipkih
prstiju odzvanjaju od šuma rijeka, planina, da bi ostali među onima
od kojih su potekli i za koje ih je stvorio, da bi se pamtile, a
njegovo ime zaboravilo.
Lagano
zanjihan vjetrom u igri otkinut otpadne uz zadnji drhtaj da
na grani ostane tiho polako nemoćno privine se uz deblo
ovlažen klizne u drugi život.
Tuga
Tiho rumori kiša.
Odskaču kapi s kišobrana. Gotovo nečujno prazni se ulica. Pod strehom
drhturi vrabac. Sa žljebova slapovi teku. Pusto je. Nad cijelim se
gradom razlila tuga u kapima koje ispiru sjećanja i snove.
Kompozitor Neven Dužević uglazbio je pjesmu Tuga na hrvatskom
i engleskom jeziku i bit će predstavljena na njegovom slijedećem CD-u. Hvala
Nevene.
Jesen je došla tiha i snena lišće
obojila njena je sjena. Dvorište moje je pokrilo lišće tražeći neko novo
utočište.
Vuče se magla, jutra su hladna, čekaju, sunce da je
odagna. Smiješak mi meki prelazi u sjetu dok srcem pozdravljam ptice u
letu.
Još poneka rima ovdje bi stala, jeseni moja za
ljeto ti hvala. Zagreb.
5.11.2005. Posvećeno književnici i pjesnikinji
Višnji Stahuljak prilikom njenog gostovanja u udruzi "Spark" 6.11.2005. godine.
Pjesmu je uglazbio Neven Dužević. Hvala Nevene.
Budim se u jutra koja dozivaju slatka
sjećanja, mirise proljeća, prvih jagoda i prvih trešanja… Budim
se s pticama i dok one pjevaju ja osluškujem eho vlastitog nemira,
zelenih oaza, izgubljenih šetnji sred davno zaraslih staza,
bijelog jorgovana i poznate uspavanke na kraju dana, svojeg
odrastanja, djevojačkih maštanja, zaboravljenih mržnji i glupih
praštanja, dječaka s pikulama, kupinovog grma, zvjezdanog neba
i tople ljetne prašine na svojim stopalima. Sježam se vlakova
postavljenih na krivim peronima, krivih natpisa na pravim vagonima,
uvijek istih lica onih dama, prosjaka i skitnica dok sjede na
smotuljcima nepročitanih novina i dijele obrok sa zagrebačkim
pticama. Ustajale vode iz Zdenca života, svjetala u izlozima
modnih salona, nečijeg koraka zarobljenog sred vrelog betona,
šutnje sa Griča dok se noć poput tata provlačila između ponoćnih
zvona katedrale i bez kucanja ulazila kroz zatvorena vrata. …A mi
smo hvatali život isprepletenih prstiju između dva topla dlana.
