At HomeEN At HomeHR

 

 You are visitor:

 

hit counter

free counters

Valid HTML 4.01 Transitional
Valid CSS!


Books Reviews - Recenzije i osvrti
 

Romani i priče za djecu

Tajna ima krila

Priče Sonje Smolec pobuđuju dječje zanimanje i potiču na čitanje. Zbirka je jedan od mogućih poticaja djeci da postanu kreativci, upoznaju svije oko sebe i izgrađuju svoj odnos prema njemu.

Sanja Grujić, učitelj razredne nastave učitelj mentor. OŠ Ivana Gorana. Kovačića
mr. Vesna Budinski, predavačica, Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
 

~

Sve priče su napisane jednostavno, pitko, jasno, s uočljivim odgojnim naglaskom. Bilo bi dobro da ove priče čitaju i roditelji. Tako bi lakše i bolje razumjeli svoju djecu.

Željka Horvat-Vukelja, Zagreb
 

~

Svaka priča predstavlja doživljaj iz svagdašnjice, pa bih je preporučio svima neka ih pročitaju. Mislim kako svima nama u današnjem svijetu, bez obzira na ruralnu ili urbanu sredinu, nedostaju ovakva ljudska razmišljanja - ili pak pogrešno mislimo kako ćemo tješnji odnos sa svojom djecom ostvariti "jednom kasnije" i kako ćemo moći sve "nadoknaditi"...

Potrebne su nam ovakve priče jer je to naš život.

mr.sc. Filip Kljajić, Belišće
 


Kamen Tvrtko je još jedno djelo već afirmirane književnice za djecu Sonje Smolec. U njemu ona, na sebi svojstven način, vrlo suptilno a za djecu zanimljivo i razumno govori o jednoj sudbini. U ovom slučaju to je sudbina kamena Tvrtka koji susreće druge likove iz prirode. Doživljaji pri tim susretima, koji su često vrlo emotivni, a takva su i djeca, razvijaju čitatelju maštu. Bude spoznaju da smo svi u božjem vrtu važni i potrebni i da samo svi zajedno, kao cjelina, predstavljamo životnu stvarnost. Te stvarnosti često nismo svjesni ili na nju zaboravljamo. To ne bismo smjeli niti trebali činiti i tome nas prelijepo uče ove priče.

Djecu, ali i nas starije, "Kamen Tvrtko" podsjeća ili upućuje na onaj ljepši dio svijeta i prirode. Nama starijima je i zanimljivo i korisno podsjećanje na mladost i svu njenu ljepotu.

Nakon što sam pročitao priče osjećam se sretnim pa ih preporučujem i drugima da tu sreću podijelimo.

mr.sc. Filip Kljajić, Belišće, Hrvatska, Prosinac, 2006.

~

Pisati za djecu nije ni lako ni jednostavno. Pedagogija je to koja zahtijeva kreativnu prilagodbu vremenu i približavanje senzibilitetu najmlađih. Obratiti se djeci zahtijeva suptilnu komunikaciju još djetinje nevinog svijeta u oduhovljenosti mogućih ideja. Poseban je to svijet. Svijet u kojeg se ne upuštaju mnogi literati.
Sonja Smolec zakoračila je već dobrano u taj svijet i u otvorenoj komunikaciji s mladima daje oduška svojem kreativnom duhu. Kamen Tvrtko štivo je iznimne ideje oduhovljene stvarnosti koja svoju poveznicu vidi upravo u svemu što postoji. Dječja neopterećena saznanja su najbliža Istini. Kamen Tvrtko i njegova sudbina otkrivaju nam upravo onu istinu koju smo često u nemogućnosti vidjeti. Zajedništvo svega sa svime.

Đurđa Parać, prof. Velika Gorica, Hrvatska, Prosinac, 2006.

Aus dem Kroatischen übersetzt, meine Enkelkinder lieben es wenn ich ihnen vorlese und sie sind einfach gefesselt und begeistert. Der Stein Hartwig kann sprechen, ist gefühlvoll und klug.Er hat auf der Reise viele Freunde gefunden....Der kleine Leser kann in die Fantasiewelt eintauchen und viel über die wirklichen Dinge im Leben erfahren....

M.S. 29.11.2013. (Amazon)


Kineski zvončići - Nježni treptaji srca

U romanu "Kineski zvončići" velikogorička spisateljica Sonja Smolec donosi napetu i zanimljivu priču iz života troje dvanaestogodišnjaka od kojih su Tin i Luna tek doselili u Veliku Goricu, a Linda u ovom gradu živi "oduvijek". Ime Velike Gorice, njenih ulica, trgova, okolnih naselja, ustanova, udruga, spomenika kulture i karakterističnih događaja vješto je utkano u fabulu ovog romana u kojem ćemo naići na Trg Stjepana Radića, Ulicu Matice Hrvatske, Kolodvorsku ulicu, Mraclin, Gradiće, Okuje, Andautoniju, Vrata od krča, Tržni centar, Gradsku knjižnicu, Centar za kulturu, folklorno društvo, Velikogorički fašnik i Božićni sajam, a spominje se čak i monografija Grada Velike Gorice, koju u više navrata listaju junaci ove knjige.

A glavni junaci su učenici petog i šestog razreda koje zanima puno više od onoga što im može pružiti školska svakodnevica i kojima se "previše stvari mota po glavi". Upravo ta radoznalost odvodi ih u pustolovine, dovodi u opasnost ali daje i presudan doprinos istraživanjima, koja godinama nisu mogli razriješiti uvaženi znanstvenici.

Specifične su i okolnosti u kojima odrastaju glavni likovi. Tin je sin roditelja koji su poginuli u prometnoj nesreći, koju je on nekim čudom preživio, a našli su ga s nježnom biljčicom mentom piperitom u ruci od koje se više nikada nije odvajao, ni u bolnici, ni u domu, ni kod udomitelja u Velikoj Gorici. Luna je kći rastavljenih roditelja, a živi s mamom, akademskom kiparicom bez stalnog zaposlenja. Linda pak živi s oba roditelja, no, mama je vječito u "salonu", a tata je u nekoliko navrata boravio u duševnoj bolnici.

Bitno mjesto u knjizi zauzima i već spomenuta biljka menta piperita, paprena metvica. Biljčica od koje se prave čajevi, bomboni i žvake, predstavlja u ovom romanu tajanstvenu silu koja glavnim junacima pomaže u nevolji i pokreće blagi zvuk "kineskih zvončića" u trenucima kad Tin i Luna žele međusobno podijeliti svoje tajne.

Upravo zbog vještog poniranja u tajne protagonista romana, obilja događaja i živih, uvjerljivih dijaloga, ovu će knjigu s užitkom čitati vršnjaci njenih glavnih junaka, roditelji i nastavnici, što je zacijelo i bila nakana autorice koja je za moto romana odabrala moto belgijeske pjesnikinje Sani Aldorf: Ovdje sam da obojim cvijeće bojama proljeća, da te nasmijem i podijelim nježne treptaje s tvojim srcem".

Drago Bukovec,, urednik biblioteke "Albatros", Velika Gorica, travanj 2008.


The Girl with the Pink Glasses is an extraordinary look into the mind of a young girl growing up. Including all the issues a younger sibling must face in a family.

We get to experience her transition from kittens to her first love. The book is a wonderful read for anyone from adult to adolescence.

I found I could not put it down. A must read written by a very talented author.

Dawn Nelson Elwood, May, 17, 2010
author of "The Wonder: Fifty Pieces of Poetry"

~

The Girl with Pink Glasses

This book was a delight to read. I would encourage anyone young and old to read it. This book describes beautifully the trials and tribulations of growing from child to young adult, the family life we had or the life we wish we had, your first love, and peer pressure, and how to handle it all while being yourself. This is the first book written by this author I’ve read and I would definitely read more.


My review would give this 4 out of 5 stars. ****

Val Davis: Reviewer, May, 23, 2010

~

I just bought the very last copy of Girl with pink glasses from Amazon. I've not been able to read or write since 2009. Not even a shopping list, so I am fortunate to have that last copy of 1st edition in my possession now. I've not begun to read as it scares me but I do know the story line of this one so it is going to be part of my therapy... I thank you for the mention of my fun side in opening...my heart filled just a little more X I pray this book helps me get back that which I lost... love you forever, Sonja

Linda Liversedge, August, 12, 2015

 

Djevojčica s ružičastim naočalama

Pisati za djecu / mlade, prilagodljivim okom, uhom i leksikom djetinjstva, percipijentu kojeg je teško obmanuti, uistinu je teško. Vokabularni specifikum, fleksibilnost izraza, umreženost dijaloga i projekcija vizionarskog svijeta djeteta svakako je nesvakidašnja istina koja poražava odrasloga svojim neprikosnovenim darom za pravednošću kako u igri tako i u zbilji, posebno kada je u pitanju odgojno-intelektualni i emotivni razvoj djeteta. Sonja Smolec postiže ovaj literarni specifikum. Buba, Nikola, Margareta, Silvija, roditelji... likovi tvrdoglavi u svojoj pubertetskoj inicijaciji, znatiželjni i ispunjeni elanom, entuzijazmom, kreativnošću; prve ljubavi, dječji humor, bezazlenost dječjeg doba i rukohvati potonjeg života, prva iskustva s porocima, generacijski razmaci! Stilsko-formacijska prilagođenost jeziku mladih, tematsko-motivska eruditivnost te narativni efekt u tekstu! Svi navedeni strukturalni elementi djela „Djevojčica s ružičastim naočalama“ uprizoravaju pred čitateljem vrijedan tekst.

Školski dani i „bezbriga“ djetinjstva opravdavaju ponašanje Bube i Nikole (protagonisti romana) i ono što čine u danim momentima. Zajednička avantura u podrumu učinila ih je herojima, popularistima u školi, to je ono o čemu njihovi vršnjaci maštaju: herojstvo kao najviši komunikativni i društveni čin njihove generacijske populacije. Bubina ispovijest dnevniku bilježi iskreno želje, strahove i nastojanja djetinjeg srca koje razaznaje ne/dobronamjernosti, ne/pravednosti... Likovi su zato bliski mladima: sa svim svojim nadama, bojaznima i ne/shvaćenostima. Ocjene manje-više na kraju školske godine budu dobre, no raspust, odlazak u srednju školu te prva faza odrastanja djeteta grade uvertiru u jedan posve novi nazor svijeta i o svijetu. Na taj način radnja romana neprestano upućuje na putovanje kroz taj i takav život ma što on sa sobom donio. No svakako da se đačko doba pamti, ono je urezano u mnemonijski okvir jednog bezbrižnog perioda života, polet kojem se samo dijete umije i želi prepustiti. Dijete i zaljubljeni.

Generacijski nesporazumi, tvrdoglavost i upornost mladih, ideje i kreativnost kojim su profilirani njihovi nazori i želja za sretnim završetkom – sve ovo nosi posebno obilježje u proznom stvaralaštvu za mlade. Humor, unutarnje subjektivne bitke u akterima romana, realistična slika okruženja u kojem su likovi pozicionirani približit će ovaj roman ne samo dječjoj populaciji nego i odrasloj.

Književno djelo „Djevojčica s ružičastim naočalama“ Sonje Smolec tekst je osebujnih tematskih iznijansiranosti i prepoznatljivih odlika romana za djecu / mlade te će ga zasigurno percipirati i književna kritika koja će ukazati na strukturalni, tematski i moralno-odgojni profil ovoga djela. Percepcija posve posebnog, skoro čarobnog svijeta. Svijeta djetinjstva.

Mr. sci. Ljiljana Tadić
 


Halo, Zemlja zove Snježanu!

U maniri dobre književnosti za mlade

Sonja Smolec, rođena je 1953. godine u Puli. Završila je Srednju komercijalnu školu i polazila Ekonomski fakultet, te živjela i radila kao poslovna tajnica u Zagrebu, da bi danas sa svojom obitelji stanovala u Velikoj Gorici. Autorica je pjesama, priča i romana za djecu i odrasle. Objavljivati je počela još u školskim klupama, a danas je svojim djelima već osvojila srce mnogih čitatelja. Članica je DKH za djecu i mladež i Udruge Spark u Velikoj Gorici. Književni prilozi objavljeni su joj u periodici i na radiju. Autorica je zbirke priča Tajna ima krila i Kamen Tvrtko, te romana za djecu Kineski zvončići. Prevođena je na engleski jezik i dobitnica nekoliko književnih nagrada.

Spomenute natuknice preporučuju u dobrom svjetlu i njezin najnoviji rukopis pod naslovom Halo, zemlja zove Snježanu. Riječ je o romanu u kojem su glavni likovi djeca završnih razreda osnovne škole. Djelo je napisano u prvom licu i ispovjednom tonu u obliku dnevnika.

Riječ je o autorici koja zna pisati i o romanu koji, kad jednom dosegne svoj spisateljski uspon, više nema slabih mjesta. Rječnik je primjeren populaciji koju opisuje, ali ipak dodiruje vršna mjesta lijepoga pisanja. Radnja je fino i zanimljivo vođena, a čitatelja drži u napetosti od početka do kraja. Izmjenjuju se vanjski i unutrašnji događaji, zgode i nezgode skupine školaraca na ljetnom raspustu koji provode u kampu jednoga jadranskoga odmarališta. Čim autorici ponestane pustolovina, ona zaviruje u duše djece i u njima pronalazi novo nadahnuće, one osjećajne temperaturne razlike koje čitatelja iznova dižu i bude u njemu novu znatiželju. Ne samo da ova spisateljica dobro vodi svoju radnju, nego i izvrsno poznaje svijet mladih, a u priču uvodi i djeci prilagođen govor sa svojim osobitostima.

Iako je radnja u svojoj suštini zamišljena prilično statično, jer se skupina djece nalazi stalno na istome mjestu, autorica u njoj pronalazi izlaze, odnosno pustolovine, (npr. krađa čamca, opasna noćna vožnja, nevrijeme i susret s policijom), koji se zatim reflektiraju u proživljavanju glavnih likova, postajući hranom novih razgovora, razmišljanja i introspekcija, ali i novih interakcija i suodnosa. A to može postići samo vrsna pripovjedačica poput Sonje Smolec.

Kriminalni zaplet u romanu također je u istoj funkciji, ali glavni kostur radnje ipak ne počiva na njemu. Ova intriga samo je pomoćno sredstvo kojim autorica održava već spomenutu napetost štiva, koje je vrlo blisko mladom, ali i odraslom čitatelju. Prava težina priče je u razmišljanjima, maštanjima i doživljajima jedne djevojčice na pragu života. Nositeljica glavne uloge ovog romana preispituje samu sebe i dočarana je kao vrlo mlada osoba koja traži ulaze u život odraslih. Zaljubljuje se i ta je ljubav privlači i izaziva, ali nije sigurna u svoje prave osjećaje. Prvi se poljupci žare na njezinom licu i na njezinim usnama, tjeraju joj srce da brže kuca, ali djevojčica osjeća da ono pravo vrijeme za ljubav i odgovornost još nije došlo. Još joj je silno važna sigurnost roditeljskog doma, obiteljska nježnost i ljepota djetinjstva. Ona se nalazi na mostu između dva svijeta, pa čas prelazi na jednu, a zatim opet na drugu obalu. I to će trajati tako dugo dok je zrelost ne povuče na svoju stranu.
Čitatelj suosjeća s tim mladim i krhkim bićem. Uzima ga pod svoje i s njim prolazi sretne i tužne trenutke.

Sonja Smolec koristi rečenicu koja nigdje ne zapinje. Sve je umreženo u priču, koja doživljava svoj sretan rasplet. No, ta sreća zbog povratka u roditeljski dom nije bez sjene. Osjeća se žalost zbog rastanka, zbog lijepih trenutaka koje je skupina djece dijelila na svom zajedničkom ljetovanju. Ti trenuci za mnoge su njene članove obogaćenje, novi korak prema zrelosti. U njima je bilo mnogo toga novog. Rodile su se i nove ljubavi. Tko zna hoće li one nestati ili ostati? U rastanku je uvijek neka težina. Kao da je i to priprema za onaj pravi život koji, kao da na sve njih, čeka iza prve okuke.

Zaista, ova je autorica pokazala i dokazala da se od nje može još mnogo toga lijepoga očekivati. Ponudila nam je zrelo, bogato i osjećajima nabijeno štivo, puno i natreseno poput vreće brašna do vrha i samo od čitatelja ovisi, hoće li se vinuti do ljepote i vrijednosti koje su mu u tom štivu ponuđene. Naime, bez eksplicitnih pouka, autorica je slijedom primjera izrekla svoj stav o mnogim izazovima i porocima koji stoje na putu sretnoga života suvremene djece, kao što su duhan, alkohol, droga… Ova knjiga zaista pruža dobru sliku u koju se mogu zagledati i iz nje izvući poneku pouku, ne samo djeca, nego i njihovi roditelji. Roman je to koji svjedoči da su djeca u suštini dobronamjerna i ozbiljna bića, koja žude za ljubavlju i žedna su pažnje i nježnosti. A na stranputice skreću najčešće pod utjecajem odraslih, ili onih kojima u želji za profitom, nije stalo do dobrobiti najmlađih. Naravno, glavni motor zbivanja je i nestrpljenje i znatiželja da se što prije zaviri iza zastora svijeta odraslih. Sve je to autorica dobro uočila i ponudila čitatelju u maniri dobre književnosti za mlade, koja se može svakome preporučiti.

Božidar Prosenjak, književnik
Urednik "Biblioteka za mladež" u nakladi Alfa, Zagreb. 2010

***

Halo, Zemlja zove Snježanu! / Sonja Smolec ; ilustrirala Branka Hollingsworth Nara. - Zagreb : Alfa, 2010. - 147 str. :
ilustr. ; 23 cm. - (Knjiga za mladež)

Glavni lik ovog romana za mladež je djevojčica koja sa skupinom osnovnoškolaca odlazi na ljetovanje u kamp u Kraljevici očekujući izležavanje na plaži, te odmor od škole i roditelja. Međutim, boravak će označiti mnoge pustolovine i uzbuđenja (noćna vožnja čamcem po olujnom vremenu, pomoć pri hvatanju kradljivaca i preprodavača droge, kao i međusobne simpatije).

Autorica uspješno isprepliće elemente bezbrižnog djetinjstva s izazovima svijeta odraslih. Roman je pisan u obliku dnevničkih zapisa.

Knjižnice grada Zagreba, 2010


Moja sestra Sarah - recenzija

Iako Sonja Smolec iza sebe ima sedam objavljenih knjiga za djecu i mlade, Moja sestra Sarah je posebna po tome što je ovo Sonjin prvi izlet u svijet spekulativne fikcije. Sudeći po posljedicama tog izleta, iskreno se nadam da joj neće biti i posljednji. Bila bi velika šteta da se njezina mašta zadrži s ove strane stvarnosti i nikada više ne zaluta s onu stranu ogledala. I ne vrati se odatle s novim romanom.

No, krenimo redom.

Moja sestra Sarah je priča o obiteljskim tajnama koje mogu, a i ne moraju završiti loše. Svaka obitelj ima nešto što prešućuje, nešto o čemu se ne priča. Ponekad je to nešto sasvim bezazleno i otkrivanje takve tajne ne nosi za sobom neke velike, a kamoli strašne posljedice. Ponekad to... nije tako.

Sofia je jedna sasvim obična, zaigrana djevojčica koja živi s majkom, ocem i djedom. Za Sofiju nema knjiga koje se ne mogu pročitati, nema pitanja koja se ne mogu postaviti, nema odgovora koje ne može dobiti. Osim jedne knjige, jednog pitanja i jednog odgovora. Jer, za knjigu ni ne zna da postoji, pitanje joj nikad ne bi palo na pamet postaviti, a odgovor... odgovor nalazi igrom slučaja na tavanu. Ili, preciznije: odgovor nalazi nju.

I od tog trenutka, za Sofiju se sve mijenja. Obitelj je prešutjela Sofiji činjenicu o Sarah, sestri blizanki koja je umrla. Sarina pojava postaje Sofijina tajna koju ona prešućuje ostatku obitelji. Jer, Sarah je drugačija. Ona nije ni od ovog, ni od onog svijeta. Ni sama Sofia ne zna što je točno Sarah, osim da je njezina davno izgubljena sestra. Netko s kim se može igrati, s kim može dijeliti, netko samo njen.

No, Sarah ima sasvim drugačije planove. Planove koji se protežu u godine koje će tek doći, kad Sofia više neće biti klinka koja je otvorila zabranjenu kutiju i pustila iz nje nešto neobjašnjivo. U godine u kojima će Sarah pokazati svoje drugo lice. Svoju mračnu ćud. Posljedicu mjesta s kojeg dolazi, u koje i sama Sofia slučajno upada. Mjesta koje je Sonja Smolec tako jasno opisala da ga možemo zamisliti i istovremeno žarko poželjeti i poviriti u njega i pobjeći glavom bez obzira:

"U prednjem djelu nalazila se terasa s podom od kamenih blokova izglačanih vjekovnom upotrebom. Terasa je po svom izgledu trebala biti otvorena, ali su neki njeni dijelovi izgledali kao porušeni zidovi. S lijeve strane bio je četvrtasti stup u stilu starih grčkih ili možda rimskih građevina... Uz stup je rasla i za njega se viticama držala biljka penjačica. S druge strane bio je cijeli zid. Imao je prozorčić na čijem je parapetu bilo pažljivo odloženo manje, nedovršeno slikarsko platno. Iznad prozora je bila pričvršćena svjetiljka. Izgledom je podsjećala na kazališne reflektore. I sjajila je. To je dakle bilo mjesto odakle je u moju sobu dolazila svjetlost. Ruka mi se okliznula o rub okvira. Dlan mi je kliznuo na sliku...
Zatvorila sam oči, tek na trenutak i duboko udahnula. Kad sam ih ponovo otvorila više se nisam nalazila u svojoj sobi.

Posvuda se širio miris uljanih boja pomiješan s mirisom cvijeća koje je cvalo nedaleko kuće.
Pored kuće, desno od prozora, raslo je stablo slično žalosnoj vrbi, ali mu grane nisu visjele do tla. Savijale su se u svim mogućim nelogičnim pravcima. Jedna grana je bila pod tako neobičnim kutom prislonjena na bočnu stranu građevine da se protivilo svim zakonima prirode."

Mračan svijet iz kojeg Sarah dolazi zahvaća i samu Sofiju. Druženje sa sestrom blizankom ostavlja tragove i na njoj ma koliko se ona trudila ostati "normalna". Skrivana tolike godine, prešućivana na svim obiteljskim okupljanjima, zatajena vlastitoj sestri... Sarah želi natrag sve ono što joj pripada. A Sofia stoji na putu ostvarenja njezina cilja.

Pričajući priču Sofijinim riječima, Sonja Smolec izvrsno oslikava odnose između dvije sestre, srazove njihovih želja i potreba, njihove sličnosti i razlike, a sve to u odnosu na ono što je objema jednako bitno: obitelj. Uplićući dvije djevojčice, a kasnije djevojke u jednu stvarno-nestvarnu priču o tome kako se tajne mogu okrenuti protiv onih koji ih prešućuju i pritom uvući u svoj vrtlog one koji su najmanje krivi, Moja sestra Sarah ukazuje koliko je tanka granica koja dijeli sebičnost i altruizam. Isto tako, kada dođe vrijeme odluke, jer ono uvijek dolazi, postupci ovih dvaju sestara jasno ocrtavaju što smo sve spremni napraviti kako bi zaštitili one koje volimo.

Iako je ovo roman namijenjen mlađim uzrastima, sasvim se lako u njemu mogu naći i stariji čitatelji. Dinamična se radnja isprepliće sa slikovitim, a ponekad, u slučaju svijeta iz kojeg dolazi Sarah, bajkovitim opisima kojima je teško odoljeti, dijalozi su bliski i poznati iz vlastitih nam kuhinja, dnevnih i dječjih soba, dok su tajne nešto što svatko od nas ima, čuva i ponekad mu se razbije o glavu.

Moja sestra Sarah ima još jednu specifičnost, a to je da je jedna od rijetkih, ako ne i jedina knjiga za djecu i mlade čija je radnja smještena unutar jedne hrvatske židovske obitelji. Drugačiji običaji i predaje vode nas u jedan sasvim novi svijet, skriven iza zatvorenih vrata. Sonja Smolec otvara za čitatelje ta vrata i na onom nepoznatom iza njih gradi svoju priču uvlačeći nas u jednu sasvim običnu obitelj koja igrom slučaja postaje sve samo ne obična. Ali i dalje ostaje obitelj koju čine ljudi koji se brinu jedni za druge.

Mali ili veliki ljudi, tako je nebitno. Jer se veličina osobe ne mjeri godinama nego onim što je ona spremna učiniti za druge.


Vladimira Becić, spisateljica, Dugo Selo


My Sister Sarah, Sonja Smolec, review


Although Sonja Smolec has seven children books under her belt, My Sister Sarah is special in as much as this is Sonja's first excursion into the world of speculative fiction. Judging from the consequences of that excursion, I sincerely hope it will not be her last. It would be a great pity if her imagination were to stay on this side of reality and never again stray through the looking glass. Returning from there with a new novel.

But, let us start at the beginning.

My Sister Sarah is a story of family secrets that can, but don't have to end badly. Every family has something they do not talk about, something they keep quiet. Sometimes, the something is quite innocent and the revelation of the secret doesn't have any big, let alone horrific consequences. Sometimes... the situation is different.

Sofia is an ordinary, playful little girl living with her mother, father, and grandfather. For Sofia, there are no books that can't be read, no questions that can't be asked, no answers that can't be gotten. Except for one book, one question, and one answer. Because she doesn't even know the book exists, she would never think of the question, and as for the answer... she finds the answer accidentally, in the attic. Or, to be more precise: the answer finds her.

From that moment on, for Sofia, everything changes. The family has kept her from knowing about Sarah, Sofia's dead twin sister. Sarah's appearance becomes Sofia's secret, kept from the rest of the family. Because Sarah is different. She's neither of this world, nor of the other. Sofia herself can't really tell what Sarah is, apart from being her long-lost sister. Someone to play with, to share with, someone that is hers and hers alone.

But Sarah has completely different plans. Plans reaching towards the years yet to come, when Sofia is no longer the kid who opened the forbidden box and let something inexplicable out. Years in which Sarah would show her other face. Her dark side. The consequences of the place she's coming from, into which Sofia herself will accidentally fall. The place which Sonja Smolec describes so clearly that we can imagine it, wishing simultaneously to peek into it and to run away from it as fast as we can.

"In the front part, there was a terrace paved with stone blocks, worn to slickness by centuries. The terrace looked as if it should have been open, but some parts of it looked like torn-down walls. On the left side, there stood a square pillar, similar to ancient Greek or maybe Roman buildings... A plant grew next to it, holding on to the pillar with its vines. On the other side stood a complete wall. It had a tiny window, on the sill of which stood a carefully balanced, smallish, unfinished painting. Above the window, a lamp was fixed. It looked vaguely like a theatre spotlight. And it shone. That was, then, the place from which light came into my room. My hand slipped on the edge of the frame. My palm slid onto the painting...

I closed my eyes for only a moment and took a deep breath. When I opened my eyes again, I was no longer in my room.

The smell of oil paint spread everywhere, mixed with the smell of flowers budding not far from the house. Next to the house, to the right of the window, there grew a tree somewhat similar to a weeping willow, except its branches did not reach the ground. They bent in different, illogical directions. One of the branches leaned against the building under such an unusual angle that it went against all laws of nature."

The dark world from which Sarah comes catches up with Sofia. Spending time with her twin sister leaves traces on Sofia, no matter how much she tries to remain "normal". Hidden for so many years, unmentioned at all family gatherings, kept secret from her own sister... Sarah wants everything that belongs to her. And Sofia is in her way.

By telling the story through Sofia's words, Sonja Smolec draws an excellent picture of the relationship between the two sisters, the conflict between their needs and desires, their similarities and differences, all of which in the shadow of what both find immensely important: family. Weaving a story of two little – and later, not so little – girls into a realistic-unrealistic story of secrets that can turn against those who keep them and draw innocents into their maelstrom, My Sister Sarah indicates how thin is the line dividing selfishness from altruism. Furthermore, when the time comes, as it always does, to make a decision, the two sisters' actions clearly show what we are prepared to do in order to protect those we love.

Although this is a novel aimed at young readers, older ones can easily recognize themselves in it. The dynamic story combines with vivid, sometimes, in the case of Sarah's world, fairy-like descriptions that are hard to resist; the dialogues are familiar from our own kitchens, living rooms and children's rooms, while secrets are something every one of us has, keeps, and sometimes finds breaking over our heads.

My Sister Sarah has another distinguishing characteristic: it is one of the few, if not the only children's book with the story set in a Croatian Jewish family. Different customs and myths take us into a whole new world, hidden behind closed doors. Sonja Smolec opens this door for her readers, and builds her story on the unknown elements behind them, drawing us into a completely ordinary family that, by chance, becomes anything but ordinary. But still remains a family, consisting of people who care for each other.

Whether those people are young or old is irrelevant. Because a person's greatness isn't measured in years, but in what they are prepared to do for others.


Vladimira Becić, writer, Dugo Selo

~

Moja sestra Sarah - osvrt

Dok još upijate miris listova, iznenadi da ste već uvučeni u roman. Plan kuće razložen po katovima, pogled na šumu, raspored... pomno mjerite svaku prostoriju i tražite nagovještaj radnje. Nagrađuje sam početak, kao da roman zna da je u vama pobudio nestrpljivu radoznalost. Već prva strana otkriva tajnu, kuću s obitelji, čije, ponekad nerazumljive postupke, Sofia smješta u sadašnju prizmu ljubavi, razumijevanja i oprosta.

Vraćajući se u obiteljsku prošlost, vrlo pažljivo gradi temelj čitaocu. Iako nas upoznaje s nedaćama s kojima se obitelj teško nosi, čini to s lakoćom, vezući događaje kao niz podrazumijevanja u kojima ono prije i ovo što jesu, čini jedno. Sofia, kao pripovjedač, opisuje živo, rasprostrto, kao zrela djevojka s dječjom strašću. Ni u jednoj misli ne ostavlja nedorečenost i brzo stvara ozračje povjerenja iako nas vodi u nepoznato.

Plijeni pomnost kojom autorica opisuje židovske običaje iz različitih kutova, kako uzrasnih, tako i svjetonazorskih. Cijeli roman prožet je ogromnom odanošću i poštovanjem, a snaga leži u djedovoj knjižnici. Poveznicu zbivanja, kao tihu i postojanu vezu, predstavlja upravo djed - odraz mudrosti i strpljenja. Prelazeći iz prošlosti u sadašnjost, spokojno čeka da sazri vrijeme za budućnost. Vrlo dobro razumije da život oko njega, naizgled užurban, treba vremena za neobjašnjivo. U iščekivanju, svojim iskustvom, unuke oblikuje za život, no tiho ih priprema za krajnji cilj putovanja – kako pomoći i održati obitelj.

Iako se radi o fantasy romanu, koji bi se radnjom mogao smjestiti u bilo koji dio svijeta, povremeno podsjećanje da se sve odvija u Zagrebu, samo nas na trenutke vraća na 'ovu stranu' i čini radnju, zapravo, mogućom.

Dok autorica ulazi u lik obiju sestara, ne blijedi strahopoštovanje zbog toga što jedna osoba donosi dva potpuno različita karaktera. Njihovo odrastanje priča je o stalnom traganju za dijelom sebe koji nedostaje. Sestra Sarah ima prednost u znanju i to je oslikava nestrpljivom, snažnom i drskom. S druge strane, Sofijina nježnost, kao rezultat spokojnog odrastanja, nudi plodno tlo za dječje manipulacije. Možda će netko izabrati i stranu, ali taj osjećaj neće potrajati, kako roman napreduje.

Borba karaktera još je snažnija među protagonisticama u zrelijoj dobi. Osjeća se razlika u sazrijevanju, namjerama i cilju. Sad već obje čvrste, čak suprotstavljene i udaljene, kako spoznaja nadolazi, postaju svjesne da su iskustvom i osobnošću, nedjeljive. Autorica dijaloge vodi kroz ushićenost, ljubav, nestašluke, nerazumijevanje, pa čak i strah. No kako roman raste, Sofia i Sarah se u ogledalu vide puno jasnije, kao i na samom početku – kao srž bezuvjetne sestrinske ljubavi.


Natali Šarić, Split

~

Moja sestra Sarah, Sonja Smolec. Zagreb: Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, 2015. Urednice: Snježana Babić-Višnjić i Silvija Šesto.

Sonja Smolec uvlači nas u svijet o kojem se u hrvatskoj literaturi za djecu i mladež dosad nije puno pisalo, u svijet djeteta iz židovske obitelji u Hrvatskoj, obitelji u kojoj vrijede neka sasvim druga pravila i običaji, od specifične hrane koja se svakodnevno spravlja pa do nekih nama nepoznatih blagdana koji se slave. Već ovaj rakurs gledanja na život u Hrvatskoj, iz perspektive male židovske djevojčice, hvale je vrijedna književna novina. No Sonja Smolec ide dalje, te spomenuti milje koristi samo kao potku (fantastike ili horora, neka čitatelji prosude sami) iz koje započinje priču o odnosu dvije sestre blizanke koje se susreću u „zoni sumraka“, budući da je jedna od njih živa, a druga ne. No bez obzira voljeli ovaj žanr ili ne, ono čime roman Sonje Smolec najviše plijeni jest sjajno psihološki oslikan odnos dvaju sestara. I zato sve čestitke autorici.


Stručno povjerenstvo Nagrade Grigor Vitez za 2015. godinu

 

~

S obje strane ogledala

Sonja Smolec, Moja sestra Sarah, Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, 2015.

Dragi mladiću tvoju šalu znam.
Kamen može rasti bez kiše ili snijega.
Ljubav može gorjeti beskrajnim godinama.
Srce može plakati bez prolivenih suza.

(Tum balalaika)

Pa iako sam poznavao rad Sonje Smolec i prije čitanja Moje sestre Sarah, autorica mi je ovom knjigom priredila nekoliko manjih iznenađenja. Prvo je bilo da sam očekivao jednu "standardnu" (što god to podrazumijevalo) obiteljsku priču o odrastanju, naravno, danu iz meni do sada nepoznatog kuta, da bih odjednom shvatio kako se radi o fantastičnoj knjizi o odrastanju, i to u oba smisla re riječi "fantastično": fantastično u smislu kako je Sonja Smolec uspjela napisati roman koji se bavi jednom naizgled svakodnevnom obitelji i odrastanjem njihove kćeri Sofije i da, fantastičnom u onom drugom smislu, da je riječ o prozi koja je žanrovski barem djelomice fantazija, iako, kada se radi o dječjoj imaginaciji moramo računati da je ta opna između fantazije i stvarnosti prilično fluidna i da ćemo se, to znamo iz životnog iskustva, susresti s bezbroj dječjih likova ispod kreveta, iz ormara, iz šume ili jednostavno mraka. Uostalom, cijela nam je ova knjiga, čas s ove ili one strane ogledala, upravo dokaz te relativne stvarnosti.

Drugo iznenađenje, kad sam već shvatio da se radi o fantastičnoj prozi (iskreno, nisam sam sebe opterećivao opisima ili recenzijama knjige prije čitanja, a što običavam raditi) bilo je - pa nije valjda riječ o dybukku? - demonu mrtvih, odnosno zloduhu koji opsjeda žive jer je ostao zaglavljen u međusvijetu. Nemojmo smetnuti s uma da je radnja romana situirana u jednu suvremenu zagrebačku židovsku obitelj punu privatnih i kolektivnih sjećanja, tajni i briga koja stanuje u staroj kući na padinama Medvednice. Već je samo to po sebi zanimljiv moment i svakako bi zahtijevalo posebno čitanje. Kako sam s čitanjem napredovao, dobivao sam i neke nove potvrde - naime, Sonja Smolec brojne elemente što religijske što folklorne židovske tradicije vrlo vješto, rekao bih čak nenametljivo i nevidljivo ugrađuje u tkivo romana tako da ih čak nismo niti svjesni - no pomalo prema sredini i dalje prema kraju shvatih da je riječ ipak o mojoj čitateljskoj zabludi kada sam Saru protumačio na taj način. Ne, nije riječ ni o kakvom zloduhu, upravo suprotno, prije bih je nazvao "dušom-učiteljicom" naše Sofije. I tu je upravo ono što će čitatelja, i to ne samo mlađeg, privući ovoj knjizi: odrastanje djevojčice Sofije i njezine imaginarne/stvarne sestre Sarah dan je zanimljivom radnjom obavijenom velom misterije, a koji ponajprije prati njihove međusobne psihološke odnose, pa onda i odnose unutar obitelji, i tek tada šire zajednice (primjerice, dio je radnje situiran upravo u vrijeme pristupanja Hrvatske u Europsku uniju) s bezbrojnim meandrima s obaju strana zrcala ili slike, u ono magijsko, u svijet mašte, koji je istovremen i paralelan s našom naizgled čvrstom i neospornom stvarnošću.

Zapravo, Moja sestra Sarah obiteljski je roman o odrastanju djevojčice Sofije koja pod utjecajem djeda razvija živu znatiželju valjda za svime mogućim na svijetu, provodeći puno vremena s njime u velikoj kućnoj biblioteci. Iako su i mama (liječnica) i tata (nastavnik) bitni likovi i svaki na svoj način važni za samu radnju i karakterizaciju Sofije, tu je svakako kao neprisutan, ali važan lik i već pokojna baka koja je bila slikarica (je li to bila ona linija po kojoj je Sofija povukla taj talent za magijsko?) te Sarah, postojeća-nepostojeća djevojčica, sestra blizanka koja je umrla u prvoj godini života i čije postojanje Sofija slučajno otkriva jednoga dana kopajući po škrinji skrivenoj negdje na tavanu.

To otkriće pokreće magijski mehanizam koji prije nekoliko godina umrlu Sarah vraća iz međusvijeta u ovaj naš svijet, u kojem se između sestara razvija vrlo intenzivan odnos u kojem se one onako blizanački "šale" s roditeljima, nastavnicima, liječnicima i prijateljima (i ne-prijateljima) u gotovo beskrajno produženoj igri zamjene uloga, a koja nikada ne staje. Međutim, Sarah nakon nekog vremena nestaje, da bi se, godinama kasnije, sada već gotovo-pa-djevojka Sofija ponovno susrela s njom, naravno, opet privučena važnim događajem u obitelji, rođenjem brata Aarona. No, svijet igre iz djetinjstva sada je postao ipak nešto kompleksniji, odnos Sarah i Sofije sada bi se mogao nazvati igrom mačke i miša, odnosno dobre i zločeste sestre, one dobre curice koja je odana obitelji i brine za njezinu dobrobit te se boji za svojega brata (Sofia) i one mlade, buntovne, snalažljive, one koja će se snaći bez obzira na sve okolnosti (Sarah) te uvući u kuću baš na način prepredene lukavice. No, ono što ih povezuje je osjećaj jednosti i međusobne ljubavi i povezanosti koji će na kraju dovesti i do stvarnog završetka magijskog djetinjstva.

U biti, na stranu sve, a da niti ne kvarimo čitateljima zadovoljstvo, ova je baš ona prava priča o našim skrivenim i vanjski vidljivim identitetima, o onome što čak i da kažemo možda nam nitko ne bi povjerovao, ali i o tome kako nas obitelj čini istovremeno ranjivima, dajući nam istovremeno i sigurnost, i kako je samo odrastanje jedan dug i ne odveć lagodan proces u kojem se spone odanosti i ljubavi prelijevaju iz onih registara dječje igre u registre odraslosti obilježene neprekidnom brigom. Da, upravo to, Moja sestra Sarah priča je o tome kako će djevojčica Sofija na kraju postati djevojka Sofija, a Sarah, postojala ili ne postojala, uvijek će biti dio njezinog sjećanja i načina na koji se nosila sa svime što je život nosio, odnosno, možda još i važnije, što će tek nositi.

Moja sestra Sarah izuzetan je roman ponajprije pogodan za mlađe čitateljice (i čitatelje), ali svaka preporuka i odraslima: naime, dijete u nama nikada ne nestaje, pitanje je samo kada i kako ćemo ga ponovno otkriti.

Milan Zagorac, Rijeka
 


 

Poruke čitatelja

Kruno Šafranić, 30. listopad 2014.

Kineski zvončići - Sonja Smolec

Veseli me što imam priliku napisati svoj osobni osvrt za ovu odličnu knjigu za mlade. Priča prati troje dvanaestogodišnjaka i njihove pustolovine po Velikoj Gorici. Biljka menta piperita, paprena metvica, ima veliku ulogu u knjizi. Zbog te biljke meni je roman pružio nešto zaista novo i originalno. Sama ideja autorice da napiše nešto novo i čarobno u meni je probudilo veliku sreću. Likovi su jako lijepo opisani kao i radnja. Kada je Sonja Smolec opisivala čaroban svijet u šumi, to mi se jako svidjelo... Preporučio sam knjigu i malom nećaku da je pročita i on je bio oduševljen knjigom. Preporuka.

Evo i dva odlomka iz knjige:

Djevojčica se nakon ovako uzbudljive i nevjerojatne večeri vratila kući. Ovo je zaista bio najneobičniji dan u njenom životu. O tome bi mogla i pričati i pisati. mama je gledala film na televiziji i samo joj mahnula rukom. Otišla je u svoju sobu i potražila dnevnik. Otključala ga je, otvorila na sredini, u njega nježno uložila list i ponovo ga zaključala.

Pogledala se u jezercu i na svojoj glavi ugledala krunu ispletenu od raznolikog šumskog cvijeća. Lišće je šuštalo, no Luna nije osjećala svoj korak. kao da lebdi. Kroz grane i jutarnju izmaglicu probijala se dnevna svjetlost. Ponekad bi svijetlo zatreperilo kao da se sunčeve zrake pokušavaju probiti do šumskog tla. Odnekud, zvuk zvončića. Zvuk kristalića. Osvrtala se oko sebe ne bi li ih ugledala. Opet je imala osjećaj da lebdi iznad svega.

~

Iva, 8 god. - 15. kolovoz 2014.

Tajna ima krila - Sonja Smolec

Prvo se želim zahvaliti teti Sonji što mi je poklonila ovu knjigu. "Tajna ima krila" se sastoji od 22 priče, svaka priča je zasebna, jedino što ih povezuje su likovi koji su uglavnom povezani prijateljskim ili rodbinskim vezama. Neki od likova su: Ana, Ema, Helena, Renata, Snježana, Ulla... Ovo su poučne priče. One nas uče da ne smijemo bježati iz vrtića, da roditelji uvijek moraju znati gdje smo, uče nas upornosti i kako biti dobar prijatelj. Sve su mi priče bile zanimljive, a najdraža mi je prica o Snježani. Ovu knjigu bih preporučila i drugoj djeci zato što sam sigurna da će im se svidjeti koliko i meni.

Iva, 8 god. (objavljeno uz dozvolu mame Jelene Perlić Ex Sladić)

~

Lucija, 10 g. - 6. rujan 2014

Lijep pozdrav svima,a posebno Mirti Šimić i Sonji Smolec koje su omogućile da Lucija (10 g) dobije knjigu "Tajna ima krila". Ta knjiga nam jako puno znači jer je Luciju jako razveselila kada joj je bilo iznimno teško. Lucija je bila u bolnici i kada mi nismo mogli biti uz nju društvo joj je pravila knjiga. Pročitala ju je više puta, ali smo morali čekati na njenu inspiraciju, također u rimi:

Sonja Smolec: Tajna ima krila

Boris je pustolov pravi i
Za se uopće ne mari.
Ide vamo ide tamo,
Ide lijevo ide desno,
Dok je u gradu prilično tijesno.
Dok se policajci znoje i muče
On po gradu svoga medu vuče.
A Cvijeta je zaljubljena jako i
To na prvi pogled može znati svatko.
Kada ga vidi srce joj je kao žar
I zbog njega prekopa cijeli ormar.
Porezani prst je jako boli,
A Darko joj pomaže jer je voli.
Olja je pjevala i rolala zato sto je morala.
Nisu znali koliko se mučila i radila zadatke važne,
A to sve zbog njihove pažnje.
Ali na kraju je sve dobro bilo
I vise se ništa nije krilo.

Pusa od Lucije (objavljeno uz dozvolu mame Marije Banožić)
 

~

Mirjana Horvat - 05.01.2011.

Zadnja knjiga "Halo, Zemlja zove Snježanu" autorice Sonje Smolec oduševila me jednako kao i sve prethodne. Što više, ovo djelo je toliko maštovito, ali povrh svega toliko zrelo napisano da me oduševilo jednako kao i moju djecu. Ovu knjigu mogu iskreno i od srca svima preporučiti.
 

~

Krešo - 15.11.2009.

Domaći su književnici za djecu premalo zastupljeni, kao da vrijedi samo ono što je strano i napisano van granica naše zemlje. Imamo toliko zaista izvrsnih, vrhunski talentiranih pisaca, kao što je i naša književnica Sonja Smolec koje bi trebalo više popularizirati i pomoći im da dođu do izražaja na našoj i inozemnoj književnoj sceni gdje se uglavnom vrte uvijek ista imena. Gdje su nakladnici koji su spremni prevesti na strane jezike njene romane i priče za djecu?

Samo naprijed, gospođo Sonja, nikad ne odustajte, zaslužene nagrade će stići. Nadam se da je i moj tekst potpore bar malen dio toga što tek dolazi.
 

~


Vukotić - 27.06.2009.

Bravo Sonja, bravo...iskreno se radujemo svakoj novoj prici

Anonimna čitateljica - 07.05.2009.

Draga Sonja, zahvaljujem u ime svoje djevojčice koja obožava Vaše bajke. Samo nastavite tako dalje!

~

Poštarica - 08.04.2009.

joooj, kak je to krasno..obožavam bajke

~

Anoniman čitatelj - 25.03.2009.

Da je makar više takvih kao što je sonja smolec svijet bi bio ljepši...

G. Novak - 23.12.2008.
 

~

Radujem se tvome uspjehu i maštovitosti u vremenima koja takve ljude više ne podržavaju! Srećom ima još onih koji čuju kad "cvijeće zazvoni zvoncima" i razumiju govor vila. Malo ih je, al' ih ima.

Tea Trajkov (poruku prenijela baka)

~

Moja baka mora mi svaki dan prije spavanja pročitati jednu priču Sonje Smolec.

Marta Dürigl

Knjiga tete Sonje uvijek je pored mog kreveta. Kad sam poželjela upoznati tetu Sonju, moj me djed odveo do nje. Imam sve knjige za djecu koje je do sada napisala.
 


What they say about my poetry - Rekli su o mojoj poeziji

 

Excerpt from editor's reviews

White Lilac Love

True love never grows old. Frankly, I was captivated by it and could not put it down. The emotions I experienced while reading through her poems were so intense as to arouse a younger person to romance.

Bible scholars will compare this fine work favorably with Song of Solomon, which he wrote to express his love story with the Queen of Sheba.

I highly recommend “White Lilac Love” to the serious reader.

Grover Pillsbury, Jr. Editor, October, 2008

~

Beautiful, sensual poetry,

The poems in this book are so lovely and sensual and create vivid mental pictures - so much so that I've been inspired to make a painting of one of the poems.

Jana Bouc, Painter, January 2, 2009
author of the White lilac love cover painting

~

White Lilac Love is a volume of short poems to delight the soul as well as the heart. I began this project with no small amount of trepidation. I have to admit right in the beginning that I am neither a student of nor at expert on poetry. I do understand there are many forms of verse… even some without verse… and I was very afraid that I would encounter some form of free verse with neither rhyme nor meter. Indeed, it seemed that I was bound for disaster in any case.

Happily such was not the case. I found “White Lilac Love” to be a pleasant surprise. Ms. Smolec’s work is a fine collection of short verses, most of less than a page and few more than two pages, that seem to elevate one’s awareness in not always the mood.

I found Sonja Smolec’s writing to be articulate, concise and entertaining. The work was grammatically correct and spelling was accurate throughout. The only negative words I could attribute to the volume would be her tendency in the first several verses to toward a negative theme. About the time I thought that this might become troublesome, however, it ceased and the mood of the work shifted to more positive thoughts and I found myself totally enjoying her verses with a light heart and, often, a smiling countenance.

In all, I would recommend this volume to all who would enjoy the bright moments her work provides. I find it to be a particularly suited to my nightstand where I can enjoy a light moment before turning off the light and allowing her thoughts to lead me into sleep.

Thomas D. “Thom” Cantrall, June 2, 2009
Poetic Monthly Book Review Manager


Nacreous Verse by Sonja Smolec is a lovely tidbit of poetry. Upon looking up the word “nacreous” it is discovered that it has a meaning entailed of “pearls of wisdom”. This poetry book does have pearls of wisdom throughout it. A critique of it would be hard to do in the sense of trying to find rythym and beat. The author sometimes starts out with a great beat and then rushes wholeheartedly into verse that does not ryhme but has great meaning. Starting with A B A B then following up with A C D E A F G H, etc. Love and romance are the main theme of this book.

Sonja Smolec uses some very large, intellectual words at times and uses footnotes to define them. I feel that a footnote is not appropriate in the theme of a poetry book but suggest perhaps that she should have used a glossary.

All in all it is a read that you will find to be in depth, loaded with emotions and finally, it is thought provoking enough to make you read between the lines as such as poetry always does. I would recommend this read to those that don’t expect a lot of prose and rhythm and beat as set forth by the standards of poetry.

Anastasia Cassella-Young, March, 2010
Mind Fog Reviews

~

Mark Victor Hansen quotes said...

Nacreous Verse Don't wait until everything is just right. It will never be perfect. There will always be challenges, obstacles and less than perfect conditions. So what. Get started now. With each step you take, you will grow stronger and stronger, more and more skilled, more and more self-confident and more and more successful. This is a book - must read.

Unknown Reviewer, May 11, 2010


Sonja's sensuous and spiritual poetry gives us the opportunity to thoroughly immerse ourselves in her thoughts, feelings and perceptions through concrete and vivid images of nature that have been coloured with her mood and temperament.

Eleonora Martinic, Prof. February 8, 2007
 


Kad zadrhte trave

„Želiš li koraknuti u beskonačnost,

pođi samo na sve strane u konačnom!

Želiš li se osvježiti cjelinom,

moraš cjelinu spaziti u najmanjem.“

Johan Wolfgang Goethe

                                                                                    

Pupanje trave u bijeloj morskoj pjeni

Grupa En face u svojoj pjesmi Čuvaj nas uspoređuje srce s pustinjom iz koje se riječi, padajući kap po kap, pretvaraju u tihi slap. Riječi nam poručuju; i u beživotnosti postoji bezvremena neugasivost, koja probijajući se kroz suvremenost života bojom glasa ili rukopisom srca, kao jeka naših snova cijelo vrijeme egzistira. Svaki život i jest suvremen, u stvari, on je čisto zrcaljenje srca na platnu duše. Međutim, svakodnevnost ima i svoje turbulencije koje za posljedicu donose trpljenje, bol, tišinu, opijenost, nadu, ljubav i još bezbroj načina kojima nas podsjeća koliko smo krhki i ovisni o dobroti njezine maštovitosti… Dakle, trebamo li mimoići vrijeme sudbine!? I otkuda poći?

Svaki puta kad nam srce počne napajati radost, a njegovi otkucaji postanu sastavni dio horizonta, moramo se prepustiti ushitu i makar nakratko, jednostavnim ritmom osmjeha zaplesati sivim bespućima života. Tako nam u svojoj zbirci poezije Kad zadrhte trave poručuje pjesnikinja Sonja Smolec. Poezijom kojom nas uzdiže u svemir kroz magluštinu svakodnevnosti. Njezinim se stihovima, poput krijesnica, miješamo s beskrajnim plavetnilom, i postajemo dio cirkuskog šatora na čijem obodu nas čeka ponoćni slikar. A kada se u nama pogase sva svjetla turobne pozornice, mi spavači, zajedno s pjesnikinjom palimo svoja unutarnja svjetla i uz pomoć zvjezdanog kista sudjelujemo u stvaranju slika na kojima povjetarac češlja vrbu, a ševa pleše po bijelom jedru našeg pogleda. Za takvu predstavu ne treba nam ništa drugo do autoričine knjige Kad zadrhte trave i eto, u našoj se maloj sobi razlijeva sonatina kao potpis na razglednici naših i njezinih sjećanja.

Zaogrnuti takvom melodijom, naš će mali svijet sudbinski prigrliti umijeće ljubavi i njezinih tonova koji su zahvala zemlji odakle i potječe sve naše korijenje života. To nježno ispleteno je u Sonjinu poeziju kao nešto najnježnije, njezino, tek rođeno, drhtavo i još jednom rođeno u tišini pjesnikinjinih misli. Po tko zna koji puta, svaki nam takav susret s riječima uvijek iznova iznjedri pregršt boja čiji su dodiri toliko spontani i na trenutke neopisivo strasni. A čujemo li zvuk klavira budimo sigurni, pjesnikinja s nama dijeli sjećanje na oca, djetinjstvo i djevojačku haljinu. Njezina sjećanja postaju i naš odraz rumenila na oblacima, jer dok čitamo pjesme, prati nas vlastiti šapat u još jednom danu naših razgovora s nebom.

Naravno, taj nebeski kaleidoskop sadrži stakalca čije boje ponekad uznemiruju srce i dušu. Zato pjesnikinja i najavljuje potonuli svijet ili umor, ali tek kao slutnju, jer istovremeno s tim bojama neprestano nudi i pitanja. S njima nas upućuje cestom koja vodi do obale odakle nas dozivaju vrbe u jesen. Tamo uspomene nisu za rasprodaju. Sjene na licu nisu polomljene uspomene, već pod njima večernji šetači upiru pogled prema utvrdi nade, prema vjeri u sebe i svoje obojene snove. U konačnici, hrabreći nas i prelijevajući posebnom tišinom, pjesnikinja Sonja Smolec, drhtaje našeg srca i strepnje naše duše niže u bisernu ogrlicu sudbine. I kao što stara maslina ne traži nemoguće, ne prepušta nas vremenu u kojem se ne prepoznajemo najbolje. Ostavlja nam plodove svojih riječi neka rastu i sazrijevaju među našim sjajnim prstima.

I na kraju, pjesnikinja daje odgovor na pitanje odakle poći. Jednostavno, od sebe, jer cijeli potreban svijet je u nama. Ni u kom slučaju ne smije biti sebičan, već svijet koji pomaže hodati kroz pupanje trave u bijeloj morskoj pjeni. Pomaže nam stići do zemlje u kojoj ptice ostavljaju svoj cvrkut na nebu. Tamo nas slobodna jeka nadahnjuje…

Zal Kopp, U Osijeku, 26. listopada 2010. godine.
(Boris Nikšić, 15.10.1956. - 4.5.2012.)


Kad zadrhte trave - Kada smo pokrenuli portal „Hrvatski glas Berlin“, nismo imali u potpunosti jasnu viziju njegova rasta, razvoja i budućnosti. Nas dvoje smo novinari i možemo portal puniti vijestima, reportažama, kolumnama i pričama. I išlo je to nekako, ali ...nedostajala je poezija. Htjeli smo imati jedan spoj klasike i suvremenog, poeziju za onaj trenutak kada se naši čitatelji ...nakon napornog dana za kakvim strojem, u trgovini, obitelji, školi ...ili mi umornih očiju i prstiju nakon duga rada za računalom... žele i želimo malo opustiti.

Veselili smo se svakoj primljenoj i objavljenoj pjesmi kao najljepšem daru... S vremenom su stizali sve kvalitetniji prilozi raznih autora.

I onda su stigle pjesme Sonje Smolec! Suvremena poezija moderne žene, koja ju živi i koja vrhunski stručno pretvara osjećaje u riječi, rime, strofe... svjesna vremena i socijalnih prilika u tom vremenu.

Razumljive pjesme napisane u suvremenom ritmu koje nas podsjećaju da obitavamo u ovom brzoživućem vremenu u kojemu smo na poeziju skoro zaboravili i već pomislili da joj u sadašnjem trenutku i nema mjesta.

To je to ...rekosmo oboje ...to je to što smo željeli, a nismo znali opisati. I još rekosmo... ako ikada ove pjesme ugledaju svjetlo dana tiskane u obliku knjige... da bi tu knjigu svakako voljeli imati. Onako... uvjek pri ruci za sretne, tužne, sjetne, romantične, usamljene, nostalgične, dostamijesvega, punmijekufer... trenutke. To i dočekasmo!

Sonja Breljak i Emil Cipar, Hrvatski Glas Berlin, 18.2.2011.



Kad zadrhte trave - Zanesena poezija

Progovarati o poeziji Sonje Smolec je kao opisivati put uzvitlane maslačkove sjemenke, dozrele na bijeloj mliječi hraniteljice.

U rječitom letu zanesena, putuje predana ideji ljubavi, zaogrnuta slikama koje su njezino pjesničko zrcalo.

Nenametljivo uvodi u svoju nostalgiju, čežnju i gorčinu, koje prihvaća kao da se podrazumijevaju, a potom, iz istog pera, jasno dočekuje začudnost i povjerenje osjetljivog djevojačkog srca.

Otkrivajući dalje, spoznajem kako isprepletenih prstiju s pjesnikinjom - hvatam život.

Adriana Vukoja, Neolit, Sveta Nedelja, 18.2.2011.
 



Kad zadrhte trave - poezija

„Odjednom ne znam što ću, ne znam što želim jer sve se mijenja u pogledima i govorima;“ prvi stihovi su koje sam pročitala u zbirci i odmah ih odabrala kao početak osvrta na Sonjinu poeziju; potom još dodajem kako sam obećala jer:“je tako mnogo toga što prolazi nečujno“.

Neslavna su moja iskustva sa analizama i osvrtima na poeziju. Osjećaji i prepoznavanje stihova, stila, strukture, kompozicije…Uff, teško da bih mogla i znala nešto suvislo kompilirati bez stručne šablone. Osjetila sam prema poeziji, ponovno, čitalačku strašljivost, a nelagodu, sjećajući se minusjedinice iz prve srednjoškolske zadaćnice za analizu pjesme, nije bilo moguće neutralizirati. Poezija je zgusnuta… prava emotivna bomba kroz stih u kojem dominira tek riječ, prava, snažna, precizna i višeznačna. Samo treba odabrati, prepoznati prave i spojiti ih u stih: „otvoriti dlanove (u izvornom tekstu –otvorila sam dlanove…mala sloboda u pisanju osvrta-Sonja oprosti…) obje ruke poput maslačka koji otvara latice, da ukrademo (izv-ukradem) njegovo svjetlo, da ga zagrlimo (izv.-zagrlim) čvrsto i polegnemo (izv.-polegnem) na paletu svojih snova. I željela sam, oh, kako sam željela biti slikar da mogu na nebo dodati još poneku zvijezdu za tebe.“ Toliko jednostavnih riječi… a čarolija izrečenoga velika. Nisu li riječi probudile u vama ona večernja sanjarenja kada želimo reći više, bolje i najjasnije koliko nam netko nedostaje… Koliko smo predani da bismo rado i jednu novu zajedničku zvijezdu oživjeli?!

„..poteče misao, a onda, onako bez posebnog razloga ostane neizgovorena, i nestane kao oblačić daha u zraku.“ Nevjerojatno korespondira sa mojim emocijama trenutno. Kradem i izvlačim iz pjesama stihove koje osjećam kao paravan za nesnalaženje i trapavu poetsku analizu (ponovno molim Sonju da mi ne zamjeri)… Ali… zar ne osjećate ponekada da Vam misao nestane usprkos teškim emocijama?! Osjećam to vrlo često, zato trebam prespavati neke iščitane knjige… a za poeziju bih mogla i zimski san… izgledno je.

Svi Sonjini stihovi su nježno bojazni, rekla bih. Ponekada me znaju i živcirati. Neprestano se bori sa okovima koje očito samo ona osjeti…a mi vapimo da ih konačno skine i umjesto:“ Tišina. Kao pod staklenim zvonom osjetim se zatvorena, zašumi mi u ušima, i večeras ostajem sama, udaljena od stvarnosti“; bilo bi dobro da oslobodi svoje najdublje emocije i talentom ih pretoči u snažnije stihove. Znam i uvjerena sam da to može!!! Znam i osjećam da pjesnik može biti umoran…jer: “Još uvijek imaš (izv.-imam) svoj osmjeh. Nitko ti (izv.-mi) ga ne može oteti.“ I zasigurno je čist, iskren i samo Tvoj Sonjo, a neobično smo sretni što se trudiš podijeliti te emocije sa nama.

Završit ću, iscrpila sam svoje minimalističko poznavanje poezije, i zahvatiti Sonji na krasnoj zbirci kojom me obdarila: poezija je lijek …i melem za dušu !! Budi leptir, sanjaj i ponovno nam daruj svoje stihove!!!

„Leptiri u svom
posljednjem letu sanjaju
Proljetno cvijeće.“

Srebra Cernić, Kamanje, travanj 2012


OSVRT na zbirku poezije Sonje Smolec „KORIJENI“

Upečatljivost samog naziva zbirke „Korijeni“ je zapravo pravi sukus onog što zbirka nudi i daje i ne samo čitateljima, što je i očekivano, već što daje i samoj autorici. Njeno pjesničko stvaralaštvo ju uvlači u promišljanje kako su određene situacije na nju djelovale bez prevelike pjesničke slobode uljepšavanja, ali i bez gorčine. Htijući ili ne htijući takav vid izražavanja snažno utječe na čitatelja koji se, doduše na svoj način, pronalazi u tim stihovima istodobno ne sumnjajući niti u jednom trenutku u vjerodostojnost i iskrenost izrečenog.

Autorica, kao da se gotovo poistovjetila s „korijenom“ stabala uzimajući iz svijeta najosnovnije za funkcioniranje samog života, a dajući nam mnogo, raskoš rascvjetalih misli i zrelo poimanja stvarnosti.

Iako se čini, a u većini pjesma i je tako, da autorica teži realističkom izričaju, ipak se uočava i decentni upliv ukrasnih pridjeva, a baš su oni ti koji odaju osobnost i snagu u njenom pisanju.

Raspršeni snovi“ je pjesma koja to zorno potvrđuje jer u njoj Sonja leprša kroz maštu nudeći nam ponovo onu čistu sebe i u kojoj se s minimalističkim izražavanjem i uočavanjem onog važnog iz okoline, stapa s njenom čežnjom i snovima.

U ovom dijelu bi još izdvojio i pjesmu „Čitaj još, mama“ u kojoj autorica progovara o putu najvažnije majčine emocije, a to je ljubav spram svoje djece. Na svoj način nas vodi i usmjerava dajući nam spoznaju o snazi te emotivnosti koja se tijekom života mijenja, nadograđuje, ali nikada ne prestaje, nikada ne postane konačna.

U ovoj zbirci je iznimno puno kvalitetnih pjesama i zapravo je vrlo nezahvalno izdvajati neke, no ja ću izdvojiti još samo dvije, a to su: „Slikar vremena, između dva svijeta“ i pjesmu koja je i dobila prvi nagradu na pjesničkom natječaju Križevačke udruge pjesnika i pisaca „Između bijelih i crnih tipki klavira“.

Sonja Smolec je kvalitetna autorica vrlo izjednačenog rukopisa i to je i pokazala u punom sjaju u svojoj nagrađenoj zbirci poezije „Korijeni

Josip Petrlić Pjer,pjesnik i pisac, Križevci, listopad 2015.

 

 

Povratak na glavnu stranicu
Back to main page

Uploaded March 28 2005
Last update 15.03.2017